Piratski radio
“(…) Nezavisni radio simbolizira borbu za osvajanjem prostora slobode govora izvan autoritativne strukture državnog radijskog monopola. U anglosaksonskoj kulturi, termini poput “piratski”, “alternativni”, “sidewalk” i drugi, koriste se za opisivanje demokratskog aspekta radija. Radio, dakle, usvaja različite emancipacijske uloge u različitim društvenim i političkim kontekstima – kao ljudska i kulturalna ekspresija, kao oružje društvene i političke intervencije, kao sredstvo za izgradnju zajednice, kao instrument revolucionarne borbe.” (M. Raboy)Termin piratski radio obično se odnosi na sve tipove emitiranja koji su ilegalni ili su na neki drugi način nepoželjni – ili jednostavnije: to su sve nelicencirane radio stanice. Piratski radio često se naziva i slobodni radio, budući da nastaje kao reakcija ne restriktivnu legislativu koja pojedinim zajednicama onemogućuje ravnopravni govor unutar radijskog spektra. Prvotna regulativa je, naime, najčešće isključivo dozvoljavala korištenje frekvencija ili u komercijalne svrhe (SAD) ili za stanice koje su pod izravnom kontrolom države (većina europskih zemalja). Iako je kasnije u nekim zemljama došlo do djelomične deregulacije, situacija se zapravo nije bitno promijenila. Stoga i danas, u većini velikih gradova u svijetu, kao i u manjim mjestima, postoji veliki broj nelicenciranih radio stanica koje djeluju na rubu ili izvan zakona. One najčešće koriste malo resursa, jeftinu (“kućnu”) opremu, emitiraju na preostalim slobodnim (ili već komercijalno zauzetim) FM (a ponekad i AM) frekvencijama te na relativno uskom području za koje su i namijenjeni. Zbog toga što najčešće koriste odašiljače male snage, nazivaju se i mikroradio. Vrlo često nastaju unutar pojedinih lokalnih zajednica, koje stanicu održavaju, proizvode program i koje ga istovremeno i slušaju. Stoga se veliki broj njih naziva i radio u zajednici (eng. community radio). Dobar dio njih utemeljen je na određenoj ideologiji te ima jasnu političku orijentaciju, a ona se najčešće manifestira kao protuteža represivnim sustavima (nije rijedak slučaj korištenja radija u svrhu organiziranja revolucija) ili kao prostor zagovaranja određenih građanskih i/ili ljudski prava pojednih društvenih skupina. Za razliku od javnih ili nacionalnih radio stanica kojima zajednice možda i imaju pristup (ali to ne znači, kako kaže Stephen Dunifer, da se čuje njihov glas), mikroradiji ljudima u zajednici omogućuju da međusobno razgovaraju i dijele svoju kulturu. Kako god ih nazivali, ovakve radio stanice predstavljaju “alternativu masovnom mediju i globalnim komunikacijama, koje bi mogle prekriti svijet kvalitativno istim i jednoobraznim informacijama” (T. Kogawa)
Ponekad se radio stanice koje se smatraju legalnima u mjestu s kojeg odašilju signal vide kao “piratkse stanice” na mjestima gdje se signal prima, a osobito kada se signal prenosi preko državnih granica. Takve se radiji nazivaju javnim piratskim radijima (za razliku od onih tajnih, skrivenih, koji najčešće koriste slabe odašiljače i nastaju iz entuzijazma pojedinaca i grupa), budući da je lokacija njihova odašiljača poznata i zapravo legalna. Njihov je motiv uglavnom komercijalni, a procvat su doživjeli u Europi početkom 1960-ih godina. Tada u europskim zemljama komercijalne radio stanice nisu ni postojale (niti je to postojeća regulativa dozvoljavala). Izuzetak su radija Luksemburg i Monaco, koji su svoje signale odašiljali u druge zemlje. Međutim, ljudi koji su ih slušali u tim zemljama su zapravo time kršili zakone. Npr. u Britaniji su građani mogli legalno slušati svoje radio prijemnike jedino ako su imali tzv. Bežičnu dozvolu (Wireless Licence), koja pak nije dozvoljavala slušanje bilo koje neautorizirane radio stanice (npr. Radio Luksemburg). Upravo zbog takve prakse, pojavljuju se radio stanice koje usidrene u moru sa svojih “piratskih” brodova emitiraju primarno suvremenu (tada još revolucionarnu) pop glazbu koja nije mogla pronaći mjesta na državnim stanicama poput BBC-a i koje upravo zbog toga brzo stječu veliku popularnost. Najpoznatiji su nizozemska Veronica i britanski Radio Caroline. Međutim, vlasti su relativno brzo, već krajem 1960-ih “pobijedile” u bitci s takvim radijima, zabranivši tvrtkama iz svoje države da na njima oglašavaju.
Talijanski slučaj deregulacije je posebno zanimljiv. Naime, u isto to vrijeme (krajem “zlatnog doba”), talijanski sud donosi odluku da je postojeći postupak za dobivanje licenci neustavan te je time radiofrekvencijski spektar otvoren za svakoga tko je imao opremu za emitiranje. Na početku se pojavila gomila vrlo raznolikih stanica – od političkih do komercijalnih – te je zavladao kaos i stalne smetnje na frekvencijama. No ubrzo su se vlasnici stanica međusobno dogovorili, bez uplitanja bilo kakve državne agencije ili sličnog tijela.
Iako još i danas mnogi ljudi misle da je za FM radio stanicu potrebna kompleksna i skupa oprema koja zauzima i nekoliko prostorija, zapravo uopće nije tako. Često se koriste jeftine (“potrošne”) radio stanice, na način da se sadržaj prethodno snimi na kazetu, odašiljač se postavi negdje visoko, i spoji se na bilo koji izvor struje (dovoljan je i obični akumulator ili rasvjetni stup). Ako se vlast i potrudi pronaći tu stanicu, zaplijenit će opremu vrijednosti od 500-ak kuna. No i to je moguće izbjeći jednostavnim ugrađivanjem prekidača na daljinsko upravljanje, kojim se stanica može ugasiti čim se primijeti neko sumnjivo vozilo. Još je jednostavnije i učinkovitije koristiti uređaje koji sami mijenjaju frekvenciju, a oni se mogu nabaviti već za par tisuća kuna. Precizne upute kako napraviti vlastitu radio stanicu mogu se na primjer pronaći na: http://boo.mi2.hr/~ognjen/tekst/vodic.html
Community radija male snage koriste Internet kao medij pomoću kojeg mogu ostvariti širi (globalni) doseg. Tako je na primjer ekipa okupljena oko Slobodnog radija Berkeley na prosvjedima u Seattleu “glas okupiranog Seattlea” prenosila lokalno putem stanice Studio X te istodobno putem Interneta. Taj su prijenos hvatale community stanice širom svijeta te su ga dalje emitirale na FM-u.
Pitanje piratskog emitiranja u smislu regulacije vezano je istovremeno uz nacionalni legislativni okvir, ali i onaj koji se odnosi na međunarodne vode i zračni prostor. To je najbolje vidljivo na primjeru tzv. offshore stanica, koje su svoje odašiljače smjestile u međunarodne vode. Njihovo emitiranje iz tog prostora je bilo legalno, ali je primanje tog signala na obali (npr. u Velikoj Britaniji) bilo protivno tamošnjim zakonima. Vlasti su ponekad takvo primanje signala pokušavale spriječiti tako što su napravile tzv. jamming radio stanice (stanice za ometanje radio signala) koje su emitirale buku na istoj frekvenciji. Međutim radijski jamming puno se češće koristio za vrijeme rata (npr. Drugi svjetski rat) ili u doba napetih međunarodnih odnosa (hladnoratovsko razdoblje), kada su vlade željele spriječiti da njihovi građani slušaju radijski program iz neprijateljskih zemalja. Ipak, takvo ometanje ima ograničenu učinkovitost, budući da pogođene stanice obično mijenjaju i/ili dodaju frekvencije i/ili povećavaju snagu prijenosa. Tijekom Hladnog rata između Sovjetskog Saveza i radio stanica odvijala se “natjecanje u snazi” na način da su jedni i drugi povećavali snagu prijenosa i dodavali još frekvencija u već prenatrpan kratkovalni spektar, do te mjere da su mnoge stanice (uključujući i one prosovjetske), koje i nisu trebale biti pogođene sovjetskim jammingom, imale velike probleme s bukom i interferencijom. Tehnike ometanja radio signala su preskupe i neučinkovite da bi pomoću njih države mogle neutralizirati veliki broj tzv. tajnih piratskih stanica.
Kao “zlatno doba” piratskog radija najčešće se ističu 1960-te godine, iako se čini da danas, s pojavom nove, tehnološki orijentirane generacije, on doživljava svoj novi bum. Prelaskom određenog dijela televizija i radija na digitalno emitiranje, oslobađa se jedan ne tako mali dio radiofrekvencijskog spektra koji postaje potencijalno prostor za slobodno emitiranje programa malih radija. Ukoliko se pojedine vlade za takvo što i odluče, odnosno ukoliko odluče javni interes zajednica pretpostaviti interesu komercijalnih radio stanica, ključno je da pri tom omoguće slobodan pristup frekvencijama – dakle, bez skupih i kompliciranih procedura licenciranja. Na taj bi način svatko tko ima pristup opremi i svoj glas mogao odaslati u eter, a spektar (barem jedan njegov dio) mogao bi početi funkcionirati kao javni resurs.
“Kao sredstvo pokrivanja većeg područja, radio-valovi su neekonomični i neekološki. Veliki radio više nije nužan. Prije ili poslije, velike i globalne komunikacijske tehnologije će se integrirati u Internet. Radio, televizija i telefon postat će njegovi lokalni čvorovi. Globalisti će, dakle, odbaciti te medije koji izlaze iz područja Interneta, a pojavit će se nova vrsta povezivanja multimedijskih terminala na Internet. Vrijeme je, dakle, da radio i televizija, pa čak i telefon, iznova pronađu vlastite emancipacijske mogućnosti. Mikroradijska stanica će ponovno pronaći mogućnost prostora okupljališta, kao što su kino, kazalište ili klub. Ona neće odbaciti globalne medije, nego će ih iskoristiti kao sredstvo povezivanja i umrežavanja. Translokalni mikromedij, pa čak i globalni medij, mogli bi postati polimorfni i puni različitosti, ne samo kad je riječ o sadržaju, nego i u pogledu stila kojim ljudima omogućuju da se susretnu.” (T. Kogawa)
izvori
www.wikipedia.org
http://boo.mi2.hr/~ognjen/radio.html
- S. Strauss, Erwin: Pirati piratskog radija
- Dunifer, Stephen: Sloboda radija
- Raboy, Marc: Radio kao emancipacijska kulturna praksa
- Kogawa, Tetsuo: Manifest za mikroradio
Preuzeto sa Sloboda stvaralaštvu