Piratski radio
Thursday, January 25th, 2007“(…) Nezavisni radio simbolizira borbu za osvajanjem prostora slobode govora izvan autoritativne strukture državnog radijskog monopola. U anglosaksonskoj kulturi, termini poput “piratski”, “alternativni”, “sidewalk” i drugi, koriste se za opisivanje demokratskog aspekta radija. Radio, dakle, usvaja različite emancipacijske uloge u različitim društvenim i političkim kontekstima – kao ljudska i kulturalna ekspresija, kao oružje društvene i političke intervencije, kao sredstvo za izgradnju zajednice, kao instrument revolucionarne borbe.” (M. Raboy)Termin piratski radio obično se odnosi na sve tipove emitiranja koji su ilegalni ili su na neki drugi način nepoželjni – ili jednostavnije: to su sve nelicencirane radio stanice. Piratski radio često se naziva i slobodni radio, budući da nastaje kao reakcija ne restriktivnu legislativu koja pojedinim zajednicama onemogućuje ravnopravni govor unutar radijskog spektra. Prvotna regulativa je, naime, najčešće isključivo dozvoljavala korištenje frekvencija ili u komercijalne svrhe (SAD) ili za stanice koje su pod izravnom kontrolom države (većina europskih zemalja). Iako je kasnije u nekim zemljama došlo do djelomične deregulacije, situacija se zapravo nije bitno promijenila. Stoga i danas, u većini velikih gradova u svijetu, kao i u manjim mjestima, postoji veliki broj nelicenciranih radio stanica koje djeluju na rubu ili izvan zakona. One najčešće koriste malo resursa, jeftinu (”kućnu”) opremu, emitiraju na preostalim slobodnim (ili već komercijalno zauzetim) FM (a ponekad i AM) frekvencijama te na relativno uskom području za koje su i namijenjeni. Zbog toga što najčešće koriste odašiljače male snage, nazivaju se i mikroradio. Vrlo često nastaju unutar pojedinih lokalnih zajednica, koje stanicu održavaju, proizvode program i koje ga istovremeno i slušaju. Stoga se veliki broj njih naziva i radio u zajednici (eng. community radio). Dobar dio njih utemeljen je na određenoj ideologiji te ima jasnu političku orijentaciju, a ona se najčešće manifestira kao protuteža represivnim sustavima (nije rijedak slučaj korištenja radija u svrhu organiziranja revolucija) ili kao prostor zagovaranja određenih građanskih i/ili ljudski prava pojednih društvenih skupina. Za razliku od javnih ili nacionalnih radio stanica kojima zajednice možda i imaju pristup (ali to ne znači, kako kaže Stephen Dunifer, da se čuje njihov glas), mikroradiji ljudima u zajednici omogućuju da međusobno razgovaraju i dijele svoju kulturu. Kako god ih nazivali, ovakve radio stanice predstavljaju “alternativu masovnom mediju i globalnim komunikacijama, koje bi mogle prekriti svijet kvalitativno istim i jednoobraznim informacijama” (T. Kogawa)
